closer
stala sam pored drveta i sakrila se iza cigarete, dugačkog crnog šala i tamnih pandurskih naočara za sunce. pogled koji se lagano spuštao niz kaput (tamo sam ga kupila) uzalud je pokušavao da ga izduži, ne bi li me još samo malo zaklonio, klizio je sve do vrhova cipela (u njima sam se uvek osećala sigrunije) u potrazi za ostacima hrabrosti i odgovorom na pitanje - šta ću ja ovde? - međ automobilima sa crnim tablicama, zatamnjenim staklima, zastavicama, ljudima u crnom, večernjim toaletama u podne, paradnim uniformama, sabljama. nisam imala više od trinaest godina u tom trenutku, u šta da se kladimo?
jedna figura učinila mi se neobično poznatom. ne, to nikako nije mogla biti barbara - ubeđivala sam sebe. moja ujna. ne znam koliko je godina prošlo otkako je nisam videla. osam, recimo. a ja u tom trenutku nisam imala više od sedam, mogla sam u to da se opkladim. ma, mora da je to neko drugi, samo jako liči na nju. odnekud je znam, da. ali, sva ta lica koja pamtim morala su kad-tad da počnu da se prelivaju. kako su minuti prolazili, tako mi se činilo sve manje verovatnim da je to uopšte ona. moja ujna, barbara.
- mislila sam da me nećeš prepoznati, zato sam tako dugo oklevala da ti se javim, izvini.
bacila sam cigaretu na pod balkona i okačila ruku o kaiš crne kožne torbe koju mi je ona poklonila, odavno. nosim je tek par godina.
- prepoznala sam te po nosu - nasmejala se. taj nos nikada neću zaboraviti.
još uvek je imala akcenat.
- u lepu si devojku izrasla.
namrštila sam se, ne toliko zbog nosa, koliko zbog tog očiglednog nesporazuma i nesklada: ona je pred sobom videla odraslu osobu, a ja sam se pred njom osećala kao dete. šulc i gombrovič su se garant krili tu negde.
- kako je svetlana?
- dobro... nemoj da joj kažeš da pušim.
lektira: ferdidurke i penzioner.
