sketches for...

čet - 19.02.2009

ears to the ground

Doktor je uvek pronalazio vremena za mene i rado sa mnom razgovarao, tim pre što još nekoliko dana posle napada nisam mogao da čitam, štampa mi se razmazivala, slova plivala, kao da su se uzdizala i ljuljala na nevidljivim talasima. Jednom prilikom me upita:
– Jesi li video već mnogo slonova?
– Oh – odgovorih – stotine!
– A znaš li – reče – kada su se pre mnogo vremena ovde pojavili Portugalci i počeli da otkljupljuju slonovaču, privuklo im je pažnju da Afrikanci nemaju te kosti previše. Zašto? Kljove su ipak veoma otporan i trajan materijal, te su, pošto im je bilo teško da ulove živog slona – uglavnom to radili uterujući životinju u prethodno iskopanu jamu – neka uzmu kljove slonovima koji su ranije upali i leže mrtvi. Predložili su to svojim afričkim posrednicima. U odgovoru su, međutim, čuli začuđujuću stvar: da mrtvih slonova nema, da nema njihovog groblja. Bila je to zagonetka koja je počela da intrigira Portugalce. Kako umiru slonovi? Gde leže njihovi ostaci? Gde su njihova groblja? Radilo se o kljovama, o slonovoj kosti, o velikom novcu koji je za njih plaćan.
Kako umiru slonovi, bila je tajna koju su Afrikanci dugo skrivali od Belaca. Slon je sveta životinja i takva je i njegova smrt. A sve što je sveto, obavijeno je nedokučivom tajnom. Najveće divljenje izazivalo je uvek to da u životinjskom svetu slon nema neprijatelja. Niko nije mogao da ga savlada. Nekada davno mogao je da umre samo prirodnom smrću. Ona bi uvek nastupila u sumrak, kada su slonovi dolazili na pojilo. Stajali bi na obali jezera ili reke, svaki bi daleko zagnjurio surlu i pio. Ali, dolazilo je vreme kada stari, umorni slon više nije mogao da podigne surlu i, da bi se napio vode, morao je sve dalje da zalazi u jezero. Njegove noge tonule su u blato dublje i dublje. Jezero ga je uvlačilo u svoj bezdan. Neko vreme se borio, trzao, pokušavao da se izvuče iz mulja i povuče na obalu, ali njegova vlastita masa je bila prevelika, a usisna sila dna tako parališuća, da je životinja na kraju gubila ravnotežu, padala i zauvek nestajala pod vodom.
- Eto, upravo tamo – završavao je doktor Patel – na dnu naših jezera nalaze se ogromna drevna groblja slonova.

Ryszard Kapuscinski, Wewnatrz góry lodowej


čet - 12.02.2009

ko se boji vesne blum?


февраль достать чернил и плакать
писать о феврале навзрыд
пока грохочущая слякоть
весною чёрною горит

 

sasvim spontano smo se, nakod dužeg vremena, okupili u životinjskom carstvu blumova, ana, dragan i ja. plus dve urmašice i dve krempite. plus dva psa i dve mačke.
iako daleka od bilo kakve naznake antisemitizma, a. je - odnedavno suočena sa knjiškim stereotipom jevreja-trgovca, odnosno njegovom korporativnom, 21-vekovnom verzijom - sve češće izložena naletima stresa na radnom mestu.
to je, pretpostavljam, osim draganove saosećajne podrške, izazvalo i dalju i dublju diskusiju. iako iz nekog razloga osteljiva na jevrejsko pitanje, ali 
posvećena, priznajem, svojoj krempiti, nisam u njoj previše učestvovala. u jednom trenutku me je, međutim, prenuo, a sve nas potpuno zbunio uzvik blumove:
- ja sam jevrejka!
onda su, preko gaze, pretpostavljam, na dnevni red došli muslimani. sigurno je bilo osuda i na njihov, i na račun jevreja, jer me je ponovo u nekom trenutku trgao uzvik blumove:
- ja sam muslimanka!
na kraju, kada se svako predao svojoj poslastici, na tapetu su se našle krempite. pazite šta pričate, pomislila sam, i uzviknula:
- blum je krempita!


ipak, nešto drugo sam htela da kažem.
pretpošle jeseni, kada se nebo svom težinom i crnilom spustilo na moju glavu, a ja sve to na njeno rame, blumova me je podsetila da postoji i jedno drugo godišnje doba. jer, kada crvenokoso proleće sedi tu negde, pored mene, znam da će sve biti u redu.

[soundtrack]